Tražeći gospodina B
03.08.2009., ponedjeljak
Crno - bijelo
|
Osjeća se nekakva dramatika u zraku. Crno i bijelo uže su napravile čvor, čini se poput Gordijskog. U zadnje vrijeme nije bilo značajnih promjena. Samo poneka iskra pali sjećanja prošlosti. Zadnje putovanje je pomiješalo crno i bijelo za koje sam ustanovio da mi još treba vremena da ga raspetljam. Možda trebam upaljač? Zbilja, trebao sam se toga ranije sjetiti, no opet, pepeo je nezgodna stvar. Radije bih da ga sam spoznam razdvojiti, iako će uvijek ostati ona tanka, nevidljiva nit, koja ih još uvijek povezuje. Znam to, osjećam one… „prošle“. Rutina je bila tako dosadna ovih tjedana. Osjeća se miris odmora u gradu, osim za mene. Skoro svakodnevni posao uzima danak iz moje crvene tekućine života. Osjećam da sam, hmm zarobljen… Iako shvaćam da to u potpunosti nije tako. Nadam se da ću izdržati još neko vrijeme. Nego, postoji jedna osoba koja me je u zadnje vrijeme zaintrigirala svojim razmišljanjem, svojim „ja“. Shvaćao sam i prije da tu postoji nešto... nešto drugačije, no uz sva „ona“ moja dešavanja nisam to mogao uvidjeti. Komunikacija „s vremena na vrijeme“ se pretvorila u „skoro svakodnevnu-više puta“. Zaključak? Nepoznat. Sve je tako jasno, a opet tako oblačno. Početak mog odmora će naznačiti razvedravanje. |
06.07.2009., ponedjeljak
San ili java?
|
Napokon nekakav red! Moja neorganiziranost slobodnog vremena je uzela maha, pogotovo na ovim web lokacijama. Pogledavši na sam datum zadnjeg posta ostao sam pomalo bez teksta, vrijeme zbilja jede svoju djecu, a da to ona sama, niti ne osjećaju. Vjerojatno se neki pitaju što se desilo u međuvremenu?! Mnogo, mnogo toga. Nova ljubav je na kraju postala stara, no kao mitsko biće zvano Feniks, uzašla je iz pepela ljubomore. Naime toj mojoj novoj (staroj) ljubavi sam uspio naći nekoga novoga, da me zamijeni, a ja sam u međuvremenu većinu svoga vremena opet darivao njoj. Što se može očekivati iz svega? Nešto što uopće nisam očekivao, zaljubio sam se u nekoga koga sam nedugo prije ostavio. Znate onaj čudan osjećaj nakon što se probudite i nastojite razlučiti san i javu? Meni se dogodio, u jednom jedinom trenutku sam shvatio da sam svoje snove zamijenio za stvarnost koja mi je na kraju zbilja opalila opaki šamar. Naučio sam lekciju, ooo itekako. S druge strane ni ta osoba (nova-stara ljubav) baš nije bila čistih namjera jer je njena neodlučnost dovodila do velikih nesporazuma. Sjedenje na dvije različite grane rezultira padanjem ili dovodi do konačne odluke koja je krošnja… hmm udobnija. Odluka je nekako pala na jednu krošnju, na drugoga… U jednom trenutku mi nije bilo lako ali u drugom sam shvatio da je to možda i bolje, jer tko zna kakve bi sve probleme donijela budućnost. Možda je to nekakva laž ali ponekad upali. I sada smo opet na početku, nadam se pametniji i mudriji, no vrijeme će to pokazati. Vrijeme je za red! Barem koliki toliki… U svakom slučaju ne vidim samo „crne boje“, i zbog toga mi je drago :) |
27.05.2009., srijeda
Zastor
|
Završio je još jedan dan u teatru života. Ja sam budan u kasne sate i razmišljam da je vrijeme da se napokon zaustavim. Ovih dana svaka misao ostaje nedovršena, ostaje negdje iza scene, iza zastora koji nikako da se do kraja digne. Sva ta nedovršenost rezultira Rizikom kojem svojim postupcima predajem svoj život na pladnju. Začudo taj čudni gospodin Rizik svaki put propusti uzeti ono što mu dajem i pruža mi novu priliku. Ne znam da li da mu zahvalim ili da zavidim onima kojima uzima. Što se moje budućnosti i prošlosti tiče, nova budućnost guta staru. Promjene opet dolaze kao dolazak novog glumca na pozornicu. Nova ljubav će uskoro postati stara zbog moje nemogućnosti osjećanja prema njoj, bar u onom smislu koja je meni pružena. Što reći kada znaš da se bliži kraj? Mrzim rastanke, to je nešto što me uvijek proždire iznutra. U međuvremenu se pojavio još jedan glumac iz budućnosti zbog kojeg se na trenutak moj zastor zanjiše. Dakle, kada zbrojim ovu dimenziju moga teatra, od dva glumca (Prvi iz prošlosti, a Drugi iz budućnosti), Drugi me uskoro napušta, dok Prvi još ostaje izvoditi predstavu, a uz sve to mu se uskoro pridružuje i Treći iz nove budućnosti. Zamislite sada koji je to…kaos. Ne razumijem pomalo ovu čudnu dimenziju. Toliko je jaka već dugo vremena da jednostavno nadilazi druge. Dok sada rabim već pomalo zapuštene moždane veze, osjećam kako ta sama činjenica na njih djeluje kao alergijska reakcija. Zaključak? Nema ga, kao i uvijek. Svijet je nedefiniran pa zašto bi i ja bio? Možda je to nekakva bijedna isprika, ali možda i u toj samoj isprici ima nekakvog tračka istine. Prosudite sami, ja mislim da ima. Do skorašnje predstave Vaš… gospodin B. |
19.04.2009., nedjelja
Dvorac zvan Prošlost i njegove skrivene odaje zvane Budućnost
|
Nekako znamo da nas uvijek naša prošlost prati u danima naše budućnosti. Prošlost i budućnost su kao braća blizanci, jedno muško a drugo žensko. Sasvim su različiti, a jednaki, tako bliski, a opet tako daleki. Imam osjećaj kako krstarim zapuštenim hodnicima moga dvorca i pokušavam pronaći skrivene odaje. Paučina mi svako malo kvari pogled na ono što slijedi sa svakim novim korakom prema naprijed. Čujem nekakvu buku, okrećem pogled na stranu i vidim otvorena vrata jedne davno napuštene sobe. Pomalo se bojim zakoračiti ali ne mogu odoljeti da to ne učinim. Ulazim i shvaćam da je to ono što nisam smio napraviti. U trenutku kada sam pogledao unutra, svaki onaj osjećaj koji je ta soba skrivala iza zatvorenih vrata, vratio se u najmanjem djeliću sekunde. Pokušavam se snaći, ali ne mogu. Pokušavam pobjeći, ali me noge ne slušaju. Snaga jedne davno zaboravljene ljubavi me pokušava zatočiti u naručje svojih odaja. Dvije strane moga srca u istom času ulaze u sukob. Kao da se jedna protiv druge bore dok ih hrani uzavrela krv koja teče mojim tijelom. U svoj toj borbi osjećam izgubljenost, osjećaj kaosa trenutno plovi mojim Crvenim morem koje hrani svaki djelić moga tijela. Uspijevam se pomaknuti, pokušavam pobjeći od svega toga. Sakrivam se u nepoznatoj sobi i snažno zatvaram vrata. Stao sam iza njih i drhtavo pokušavam zadržati vrata zatvorenim. Okrenuvši plašljiv pogled od vrata shvaćam da sam ušao na mjesto gdje još nisam bio. Skrivene odaje budućnosti me opet stižu dok se još prošlost bori u meni. Miris sobe ulazi u pluća i stvara dodatan kaos u sveopćoj borbi u meni. Što sada? Tek sada zaista ne znam što želim. Druga strana srca dobiva novog saveznika u borbi sa prošlošću, a ja kao publika gledam što se dešava, no ne navijam za nikoga jer zaista ne znam za koga navijati... Znate li vi? |
07.04.2009., utorak
Buđenje...
|
Osjećam kako se sve oko mene budi, danas (sada već jučer) nakon izvršenja svakodnevnih obaveza pogledao sam oko sebe i ugledao tračak zelenila u daljini koje do jučer nisam zamjetio, vjerojatno zbog toga što ga nije ni bilo. Na trenutak mi je zastao pogled na njemu i na neki način sam osjetio kako mi taj tračak zelenila poručuje kako je vrijeme da i ja obojam svoj svijet koji je još ostao prekriven srebrenim kristalima nalik sigama. Kao da je u tom trenutku osjetilo kako ih mora otopiti i vratiti me u život za koji proteklih tjedana nisam previše mario. Izgubivši velikim djelom nadu u jedno prijateljstvo nakon veze, izgubio se i dio mene. Nisam to doduše želio ali eto, dogodilo se. Mislim da me ta osoba u sadašnjem stanju ne može dovoljno cjeniti pa tako niti razumjeti, možda jednoga dana shvati što je učinila a ako kojim slučajem i sada zaista shvaća što radi onda se iskreno nadam da takvo što neće doživjeti iako su za to šanse jako male. Imao sam priliku ovih dana pričati sa par različitih osoba koje veže neka zajednička priča, međutim svaka od njih ima totalno drugačiju verziju. Čini mi se da opet imam problema sa donošenjem zaključka koja bi verzija od svih tih priča bila ispravna, iako možda to i nije jako bitno jer su te osobe u mome životu jako kratko. Možda se u ovom momentu nema potrebe previše zamarati s tim stvarima. Ovih dana imam toliku želju raditi mnogo stvari ali koliko god to želio uvijek ih nekako uspijem odgoditi za „sutra“ što me u ovom trenutku dok pišem već živcira. Mogu si početi glumiti roditelja koji pokušava trgnuti svoje djete iz nekakve tipične neproduktivne okoline koja je u (oprostite na izrazu) kurcu, ali to sada neće dati neki preveliki uspjeh jer je već prekasno i vrijeme je za spavanje. Na kraju se sve svodi na to da mi uvijek preostaje mjesto gdje je sve nekako ljepše, gdje me nitko neće povrijediti, niti razočarati i u kojem uvijek mogu naći svoj... mir. Nadam se da uživate u svojem carstvu slobode :) Noć! |
30.03.2009., ponedjeljak
Hmmmm
|
Kako mi idu na živce ljudi koji ne „osjećaju“ druge oko sebe. Najgore od svega je i to što mi statistika niti malo ne ide u prilog. Mrzim kada neke stvari moram ponavljati po 150 (stopedeseti) put i na kraju shvatim da sam opet na onom prvom. Najradije bi sve lagano poslao na neko milo mjesto, no onda se tu opet umješa ona neka čudna savjest i počne raditi zbrku sa nekim glupim moralnim vrijednostima, dodatnim pitanjima u kojima se preispituje cijela situacija i onda od svega toga nastane tolika zbrka da ne znam više gdje sam niti što točno da radim. Uvijek imam tu potrebu i misao kako mogu promjeniti ljude, kako ih mogu „prosvijetliti“, da se jednostavno uhvate za glavu i shvate što ustvari rade. Na ovo će se defintivnon svi nasmijati i reći kako je to užasno djetinjasto... znam. Znam da jest ali u velikoj većini slučajeva si zaista ne mogu pomoći. Zašto? Ne znam, to je jednostavno tako, bar za sada. Negdje u budućnosti će to možda biti puno drugačije, iako je velika šansa da ostane i isto. Čitao sam jednu knjigu koju još nisam uspio završiti (a zaista to želim) u kojoj je glavni lik u toj priči veoma sličan meni u ovome a sada ću staviti jedan dio ovdje iako je pomalo dug ali je opet zanimljiv. Toliko se dobro nalazim u tome da je to pomalo zastrašujuće :) Rekla je: „Malo prije sam te nazvala glupanom i zaista moram reći da si jedan od najglupljih ljudi koje sam ikada upoznala. Razumiješ li zašto?“ Priznah da ne razumijem. „Poznavala sam mnogo muškaraca koji su bili manje pametni na duge staze - mnoge muškarce s mentalnim sposobnostima ni spomena vrijednim - ali nikada nisam susrela nekoga s tako velikim mogućnostima, a koje se tako slabo rabe.“ Na to sam se nasmijao - očajan, gorak smijeh u kojima se Bertie Wooster običavao usavršavati. „Zvučiš upravo kao moj srednjoškolski savjetnik za studiranje“ , rekoh joj. „Nemaš pojma koliko zvučiš kao on.“ Ona uzdahne i mogao sam vidjeti kako joj se ljutnja istopila. Neočekivano, ispričala se što je izgubila živce. „Moram svoje vlastito mišljenje prilagoditi ovome, Jared. Vidiš, ono što me kod tebe razbjesni je upravo ono što je Charles smatrao korisnim. Sposoban si u glavi zadržati obavijest jedno nevjerojatno dugo vrijeme a da ne izvučeš zaključak. Meni to djeluje kao glupost. Charlesu je djelovalo kao... nešto drugo.“ „Hoćeš reći da mi je potrebno mnogo vremena dok ne shvatim.“ „Tako to meni izgleda. Charlesu je to izgledalo kao da imaš strašnu sposobnost da ne skočiš odmah. Da se odupreš iskušenju da suviše brzo razumiješ. Da se odupreš iskušenju da se uhvatiš nečeg čak i ako to i nije ono što je on govorio.“ „Uh“, rekoh. „Sjajna neka stvar u kojoj sam dobar.“ „Ne umanjujmo to, Jared – a i ja ću pokušati to da ne umanjujem. Ali to te ubija u dodiru s nekim kao što je otac Lulfre. Misliš da je pješak ispred kraljice sjajan prvi potez, ali dok guraš tog pješaka, on izvodi oba lovca, oba topa i utvrdio se. Uvijek je osam poteza ispred tebe.“ Ako je otac Lulfre osam poteza ispred mene, tada ti moraš biti barem četiri, a u tom slučaju već znaš zašto. Ja sam još uvijek na prvom potezu i pokušavam shvatiti. Upravo tako... ja sam još na prvom potezu i pokušavam shvatiti. Pokušavam shvatiti nešto što bi možda nekome u istom trenutku bilo...jasno. Naravno uvijek postoji ta mogućnost greške pri „istovremenom zaključku“ kojeg kod mene nema. Moj zaključak uvijek ostane lebdjeti negdje u zraku dok me ne pogodi nakon nekog vremena kao nekakav grom iz vedrog neba... totalno nenadno... A sad da se vratim na prvi potez... hmmmm... PS: Ispričavam se autoru na djelomičnom kršenju autorskih prava :D Riječ je o knjizi Priča o B, autora Daniela Quinna. :) |
22.03.2009., nedjelja
Lutanje misli jedne kazaljke Sata
|
Satovi, te čudne naprave za mjerenje vremena... Svaki dan njihove kazaljke kruže prostranstvom brojki i pokušavaju pobjeći jedna drugoj ali se baš svaki put na kraju vraćaju na početak ne uspijevši u svom naumu. Moglo bi se reći da je to njihova sudbina, ta Sizifova utrka koja uvijek završi tamo gdje je počela, ne ostvarivši svoj željeni cilj. Ponekad se osjećam kao jedna od tih kazaljki bježeći od svoje sjene koja me nekako uvijek uspije sustići i nakon koje uvijek moram početi od početka, jedina stvar po kojoj je razlikujem od krugova koje sam već prešao je ta da je svaki put sve teže. Srećom, ti teški trenutci prođu s vremenom kao i kazaljke koje su svakim trenutkom sve dalje i dalje, iako se zna gdje će na kraju završiti. Sada sam u razdoblju kada su ponovno prošle početak, bilo je teško ali je svakim danom sve bolje. Prošli krug je bio nešto posebno što sam doživio, sva ta duga osjećaja su na mene ostavila veliki šareni trag koji će zauvijek ostati zapisan negdje u skrivenim prostranstvima moje duše. Čudno je kako te neke stvari podsjećaju na same početke, na vrijeme kada si prvi puta nešto osjetio i podijelio to sa nekom osobom koja to isto osjeća, a svi mi znamo koliko su ti osjećaji jaki i koliko oni znaju utjecati na nas. Ovaj, zadnji put je bio ponovni doživljaj tog...Prvog. Nažalost u potpunosti jer je završio na isti način kao i taj prvi, doduše možda je nešto malo dulje trajao! He,he Baš me je ovo nasmijalo na trenutak. Čudno mi je to što gledajući u prošlost uvijek uspijevam sjetiti se onoga dobrog, zanimljivog, smiješnog. To nekako ispliva prvo na površinu a tek nakog toga se počinje nazirati mulj. Drago mi je što je to tako, u svakom slučaju. Moram priznati da mi to zaista mnogo pomaže, ali isto tako zna biti i zamka jer sam nakon nekog vremena spreman preći preko mnogo toga zaboravljajući zašto sam uopće i stao, što nije baš dobro. Zaista je sve dvosjekli mač koji jednom svojom stranom stoji okrenut svjetlosti a drugom tami. Pomalo me muči pitanje zašto ovo uopće objavljujem? Iskreno, ne znam. Možda želja u meni da ostavim opet nekakav trag u svom tom oceanu misli zvanom blog.hr. Zadnji put kada sam bio plovio njime bilo je tek malo more. Čini mi se da nam je, kao ljudskom rodu, trenutačno sve prezasićeno. Toliko običnih stvari možemo izabrati da se jednostavno jako lako možemo izgubiti, a da ne spominjem bombardiranje „savršenim“ reklamama nekakvih nužno potrebnih proizvoda a uz njih prezentiranje također „savršenih“ života sa smiješkom na licu. Ponekad mi se zaista gadi sva ta sterilnost, svo to...“savršenstvo“. No zaustavit ću se pri ovoj misli jer imam osjećaj da sam suviše odlutao u ovome postu. Slijedeći put nešto...normalnije :) |
